Obično se za vodu kaže da je ona bez boje, mirisa i ukusa.
Površno gledano, ta formulacija je tačna, ali je prava istina da vode de facto imaju različit ukus, a mogu imati i miris u nekim slučajevima.
Svaki čovek je čulno sposoban da te razlike oseti, ali su pragovi osetljivosti svakog pojedinca različiti, u zavisnosti od razvijenosti čula (dečija čula su npr. daleko razvijenija od čula ljudi u starijem dobu života).
Opšte je poznato da voda ne treba da ima bilo kakvu boju – dakle, treba biti bezbojna.
Voda mora biti potpuno čista – nije dozvoljeno da se u vodi nađu apsolutno nikakve vidljive primese i supstance.
U vodama izuzetno visokog mineralnog sastava, posle dužeg vremena stajanja vode u čaši, može doći do kristalizacije tj. do taloženja minerala na dnu čaše. U pitanju je prirodno svojstvo visoko mineralnih voda i ne treba imati nikakvu brigu povodom te pojave. Ovakve vode su obično gazirane, pa zbog toga u originalnoj, zatvorenoj flaši, ne može doći do vidljivog taloženja – pritisak ugljen-dioksida u boci to ne dozvoljava.
Po definiciji, česmovača, izvorska i mineralna voda ne bi trebalo da imaju bilo kakav miris.
U baš retkim slučajevima ove vode mogu imati vrlo poseban tj. karakterističan miris – obično se tada radi o visoko mineralizovanim vodama koje potiču iz vulkanskih regija.
Svaki miris, pogotovo neprijatnog karaktera, je znak da postoji neki problem u vezi sa kvalitetom vode. Miris se može pojaviti kako zbog mikrobioloških problema na samom izvoru, tako i zbog problema hemijskog porekla u punionicama usled kontaminacije ugljen-dioksida u postupku karbonizacije vode.
Takođe, miris može da potiče od ambalaže – najčešće od acetaldehida iz PET boca, ali i nepropisnog skladištenja, duže izloženosti vode sunčevoj svetlosti, neadekvatne higijene čaša iz kojih se voda pije, kao i usled prekomernog korišćenja dezinfekcionih sredstava u punionicama i ugostiteljskim objektima.
Potrošače ne smeju zavarati ni mirisi vode koji mogu biti prijatnog karaktera – najčešće su to mirisi sveže jabuke i krastavca – jer je i to znak da voda nije ispravna za piće.
Jedino stona (tretirana, aromatizovana voda) koja se na tržištu može naći pod oznakom „voda sa ukusom…“ može imati miris koji potiče od prirodno ili veštački dobijenih aroma. U tom slučaju, miris ne ukazuje na problem sa kvalitetom i ispravnošću vode.
Ono što vode dominantno razlikuje jednu od druge je ipak ukus.
Ukus je to što vodi daje poseban karakter.
Voda može imati sladak, slan, gorak i kiseo ukus.
Kakav će voda imati ukus zavisi od mineralnog sastava vode.
Ukus vode se kreće od skoro neprepoznatljivog – kod veoma slabo mineralizovanih, do vrlo intenzivnog – kod visoko mineralizovanih voda. Minerali koji opredeljujuće utiču na ukus vode su katjoni – kalcijum, magnezijum, natrijum, kalijum i gvožđe, a mogu uticati i anjoni – hloridi i sulfati.
Na ukus vode može uticati i PH vrednost vode, kao i ugljen-dioksid.
U ukus vode u širem smislu spadaju i nadražajni osećaji: skupljanje usta, sušenje grla, osećaj uljanosti i klizavosti jezika, što sve opet nastaje od prethodno pomenutih minerala.
Sve ovo se najbolje može čulno osetiti upražnjavanjem testova senzorike u praksi, ali se može i saznati i naučiti kroz komunikaciju sa stručnim licem.